tekst za naučit napamet (od riječi do riječi ) za usmeni

antropologija (antropo- + -logija), znanostuniverzalne predmetnosti, proučava čovjeka, njegovu povijesnu igeografsku raširenost, zakonitosti koje mu uvjetuju biološki i duševnirazvoj, načela njihova međuodnosa te društvene i kulturne fenomenerazličitih ljudskih zajednica. Proučava i čovjeku slična bića, svenjegove evolutivne oblike, pa u širem smislu obuhvaća svojompredmetnošću i čovjekove najbliže »srodnike« iz životinjskoga svijeta,čovjekolike majmune (Primates). Pojam je uveo Magnus Hundt (1501), O.Casman prvi je govorio o psihološkoj antropologiji (anthropologiapsychologica, 1594), a J. Sperling o prirodoznanstvenoj antropologiji(anthropologia physica, 1656).

Zanimanje za čovjeka nalazimo još u antičkim vremenima: Biblija jebogata antropologijskim opažanjima različitih naroda i njihovaponašanja, kao i usporedbom mnogih religija i mitova, a antičkimislioci i liječnici raspravljaju o utjecajima okoline na čovjeka (npr.Hipokrat) ili ga opisuju u okviru životinjskog svijeta (npr. Sokrat,Platon i Aristotel). Do pojave R. Descartesa (tzv. prve biološkerevolucije, tj. primjene eksperimenta) filozofija »Zapada« bila jeracionalistička (nazvana »humanističkom«) odražavajući regionalizam ietnocentrizam, a to je imalo utjecaja i na kasniji razvojantropologijskih spoznaja. Naime, u starom vijeku ljude dijele nagrađane Atene ili Rima i »barbare«; u srednjem na kršćane i»nevjernike«; u doba renesanse na obrazovane humaniste u odnosu na»vojnike« (konkistadore). Od XVI. do XVIII. st. (kada se tehnološkinapredna europska kultura susreće s »tradicionalnim« kulturamarazličitih populacija svijeta) dolazi se do spoznaja kako postoje(opisane i pogrdnim pojmovima) i zemlje »divljaka« gdje žive»primitivni« narodi, a pronađeni ostatci kamenih oruđa prapovijesnihljudi (npr. J. F. Lafitau, 1724; B. Jussieu, 1725) uspoređuju se snjihovima. Montesquieu i J. J. Rousseau zamjenjuju tu neobjektivnuznatiželju metodom interpretacije društvenih čimbenika, klasifikacijomi usporedbom različitih društvenih obrazaca i objektivnoga tumačenjanjihovih uvjetovanosti (npr. povijesnih, geografskih, klimatskih).Gotovo istodobno G. L. L. Buffon i C. von Linne (uz J. B. Lamarcka,ključni za razvoj evolucijskih ideja) u botanici i zoologiji stvarajuklasifikacije. Omogućuju, prvi put, da se i čovjeka uključi u nekuzoologijsku kategoriju (Primates). F. Blumenbach (1752-1840) provodi do(nepotrebnog) savršenstva (sub)klasifikaciju ljudske vrste. Govori se o»rasama«, ali se dolazi i do spoznaje o jedinstvenosti vrste Homosapiens (npr. J. L. Quatrefages).

U XIX. st. nekoliko temeljnih događaja igra značajnu ulogu urazvoju antropologije. Pronađene su kosti lubanje čovjeka izCro-Magnona (1868), Chanceladea (1883), Neandertala (1856),Arcy-sur-Cure (1859), Gibraltara (1864), poslije iz Krapine (1905).Djelom Podrijetlo vrsta prirodnom selekcijom (1859) Ch. Darwinusmjeruje antropologiju prema problemima čovjekova podrijetla, a nesamo opisa suvremenih i »egzotičnih« populacija svijeta. Stvaraju setemelji znanstvenih istraživanja u antropologiji metodama prirodnihznanosti. Mjerenjima se kvantitativno proučavaju fenotipska svojstva, ato u antropologiju uvodi metode varijacijske statistike (npr. F.Galton, K. Pearson). Osmišljava se i znanost o nasljeđivanju(genetika), temeljena na ponovno otkrivenim istraživanjima G. Mendela.Kada F. Boas pokazuje kako i za čovjeka postoji tzv. odgovor nautjecaje čimbenika okoline, antropolozi prepoznaju pod tim pojmom ilifenotipsku plastičnost organizma (utjecaj čimbenika okoline naizražajnost nepromijenjene zalihe gena u nekoj populaciji) ili pravuDarwinovu adaptacijsku selekciju. Znanja iz ekologije i genetikeponajviše pridonose sintetskoj teoriji evolucije (npr. T. Dobzhansky)uvelike usmjeravajući predmetnost antropologije prema prirodnimznanostima. Antropologijski evolucionizam XIX. i XX. st. dovodi,međutim, do prevelike važnosti prirodoznanstvene taksonomije, ali iupozorava na prijeku potrebu filozofskog antropologijskog humanizma.

Ideje A. N. C. Condorceta (1743-94) pružaju nemjerljiv doprinososmišljavanju filozofskoga i duševnoga u antropologiji (→ FILOZOFSKAANTROPOLOGIJA). Još iz doba renesanse rasprave između »monogenista«(jedinstveno podrijetlo ljudi) i »poligenista« (podrijetlo ljudskihrazlika proteže se još od samih početaka) postaju sve žešće. Uproučavanju ljudske vrste javljaju se i drugačiji načini od onihprirodoznanstvenih. Temeljeni su na studiju različitih obrazacakulture. Pojmovi »evolucionizam« i »difuzionizam« bitni su i za razvojantropologije kao društvene i humanističke znanosti. Literatura, kaosvjedok prvoga, a iskustva s terena kao svjedok potonjega, sučelili suantropologe s drugim, »stranim« društvima. Omogućili su uočavanje iutvrđivanje razlika medu njima, ali i sličnosti. S jedne stranejavljaju se mišljenja o jedinstvenom čovjeku i istovjetnoj evolucijidruštva, a s druge postavke o izdvojenom (drugačijem) razvojurazličitih kultura. Jedni smatraju kako sva ljudska društva prolazeiste faze evolucije, dok su danas uočene razlike medu suvremenimdruštvima samo privremene. Pripadnici tzv. primitivnih društvenihzajednica suvremeni su »predci« antropolozima koji ih proučavaju (npr.L. H. Morgan, E. B. Tylor, J. Frazer). Suprotna su mišljenja kako surazlike medu različitim društvima neumanjive, a kulture koje ihobilježavaju nisu dio jednoga te istog evolucijskog puta (npr. F. Boas,F. Ratzel). I prirodoznanstvena i društvenohumanistička istraživanjadovela su do toga da potkraj XIX. i početkom XX. st. antropologijudijelimo na »prirodnu« i na »duševnu« znanost (G. Durand, 1974). Prva usebi uključuje fizičku, fiziološku, patološku, zoološku antropologiju ipaleoantropologiju, a druga psihološku i psihosocijalnu te socijalnu ikulturnu antropologiju. Ova podjela antropologije nije konačna, jer seistraživanjima može pristupiti bilo genetički i povijesno, bilostatički i deskriptivno, kao i međunadopunama pojedinih predmetnosti(npr. psihološku antropologiju analizirati kroz patološke pojave) i sl.Budući da je predmetnost razmatranja antropologije kompleksnost ljudskeprirode, uvijek promijenjive u prostoru (ekološkoj niši) i vremenu (sobzirom na genetičke generacije), primijenjene znanstvene metode uantropologiji svakim se danom sve više razvijaju (npr. u prirodnimznanostima od kvantitativne morfologije do vrlo sofisticiranihCT-računalnih analiza i analiza na razini DNA, a u humanističkim idruštvenim znanostima od jednostavne deskripcije pa do danaspostmodernističke kritike pojedinih antropoloških koncepcija). Razvojemu XX. st. i razvojem mnogih novih znanstvenih disciplina dolazi se dopotrebe širenja antropološke predmetnosti i do tzv. koncepta »znanostičetiriju područja«. To su fizička antropologija (a. kao prirodnaznanost), arheologija, lingvistika i socijalna/kulturna antropologija.Javlja se i prijeka potreba za petim područjem: primijenjenomantropologijom. Zato se umjetna podjela discipline na prirodoznanstvenui društvenohumanističku, odn. znanost četiriju područja, danas sve višenapušta. Ona ne zadovoljava mogućnosti suvremenih znanstvenihproučavanja, potrebe suvremene nastave i praktične primjeneantropoloških spoznaja Danas antropologiju smatramo jedinstvenomznanstvenom disciplinom u kojoj se nadopunjuju spoznaje prirodnih idruštveno-humanističkih znanosti, s nizom užih stručnih područja (npr.:→ ARHEOLOŠKA A., EKOLOŠKA A., FILOZOFSKA A., FIZIČKA A., BIOLOŠKA A.,FIZIOLOŠKA A., ERGONOMSKA A., GENETIČKA A., GEOGRAFSKA A., KULTURNA A.,LINGVISTIČKA A., MEDICINSKA A., PALEOANTROPOLOGIJA, POLITIČKA A.,PRIMIJENJENA A., RELIGIJSKA A., SOCIJALNA A., VIRTUALNA A. i dr.).Znanstvena istraživanja u antropologiji provode se danas različitimmetodama znanstvenoistraživačkog rada uz interpretaciju rezultataholističkim analitičkim pristupom.

U Hrvatskoj je prvo antropološko društvo osnovano 1924. kaoAntropološka sekcija Sociološkoga društva. Važna su imena za razvojantropologije u nas poč. XX. st. D. Gorjanović-Kramberger, Weissbach,Đ. Pilar, B. Zarnik i drugi. H. Maver i P. Rudan 1974. pri Hrvatskomeliječničkom zboru osnivaju Sekciju za biološku antropologiju (danasHrvatsko društvo za medicinsku antropologiju), a 1977. Hrvatskoantropološko društvo. Europska udruga antropologa (EuropeanAnthropological Association) osnovana je u Zagrebu 1976. Prvi kongresantropologa Europe održan je u Zagrebu 1977. God. 1998. u Zagrebu jeosnovana Međunarodna udruga fizioloških antropologa. U RepubliciHrvatskoj prva samostalna antropološka znanstvena ustanova – Institutza antropologiju – osnovana je u Zagrebu 1992. Od 1977. izlazi uZagrebu znanstveni antropološki časopis Collegium Antropologicum (naengl. jeziku) o kojem se referira u referentnim publikacijama CurrentContents (CC), Social Science Citation Index (SSCI) i nizu drugihpublikacija.